Duplo ništa
Crna, tanka pločica. Nazivaju je pametnom. Zna sve što znam i ja.
Primila je u sebe sve zbunjive emocije od devetog u februaru. Mrzim
deveti u mesecu. Nikad se ništa dobro ne desi devetog u mesecu. Teški
krajevi, teški počeci, teški poslednji susreti, teški dugi putevi ka
mestima gde ne pripadamo. Sve nepotrebno i ništa dobro. Gledam u
pločicu. Slika je urezana: siva majica sa dubokim V izrezom, ženske
grudi, istetoviran ank na sredini, tanka ogrlica, tik iznad koje se
nalazi pravougaonik sa mojim "Nemoj da spavaš." i iznad toga datum -
ponovo deveti u mesecu - i ime sa srcem pored plave sličice. Više ni
plavo ne donosi sreću. Boli "danas" pored tih brojčica koje označavaju
sitne sate. Boli to što "danas" znači da je pravougaonik ispod mog samo
fiktivan. Gledam. Nedostajanje. Crna crtica treperi i dalje. Ferguson se
mršti sa papira pored, iako ne znam kako izgleda. Mislim da je
ljubomoran što je njegov esej poslednja stvar koja mi je na pameti u
ovom trenutku. Pitanja bez odgovora. Čekam ružičastu lampicu da
zasvetli. Čekam ime sa srcem da postane tamno crno. Sve se svodi na
čekanje. Nedostajanje. Sreća svetlosnu godinu daleko. Crne štikle pored
prozora i svet koji je trebalo da bude pod njima, zaštićen isprepletanim
prstima na mom desnom ramenu. Sirup od jagode u sladoledu. Puding od
čokolade. Lubenica koja u frižideru stoji četiri dana. Ohlađeno voćno
vino. Ježevi koji jedu koru paradajza. Sitnice. Sreća svetlosnu godinu
daleko sastavljena od sitnica i rasprašena po svetu koji je trebalo da
bude pod crnim štiklama. Povišeni tonovi, besmislene izjave, večiti
strah i blago ludilo. Mirisi, zvuci i boje. Tragovi koje su ostavile
godine. Uspomene besmrtne k’o ank na grudima. I ime. To ime... I srce
pored njega. Fali prsten. Fali iskrenost, lojalnost, vernost. Ljubavi i
večnosti imamo na pretek. Al’ ne i reči kojima bismo spojili rasprašenu
sreću. Ferguson se mršti i dalje. I ništa. Duplo ništa..
